Maturski, seminarski i diplomski radovi

LUDWIG VAN BETHOVEN (1770-1827) bezuslovno je jedan od najsnažnijih licnosti medu muzickim stvaraocima svijeta. Roden je 16.12.1770.godine u Bonu na Rajni. Rano je primio muzicku pouku, ucio klavir, violinu flautu i orgulje pa je vec sa 13 godina postao clan kneževskog dvorskog orkestra. Otac Betovenov bio je pjevac tenor u kneževskom zboru, odan picu i grube naravi, silio je mladog Ludviga ciji je talenat rano bio primjecen, da vec od cetiri godine provodi sate i sate vježbajuci uz klavir. Neki pisci Betovenove biografije izvještavaju da ga je vezao uz instrument, drugi opet da ga je nocu znao dici iz kreveta, siliti batinama i pretnjama na sviranje. Koje li cudo ako je u takvim okolnostima djete postalo plaho, povuceno i bojažljivo. Medu prvim njegovim znacajnim uciteljima muzike spominje se tada slavni orguljaš Christian Neefe. Betoven mu je bio zahvalan ucenik i znao je govoriti: “Postanem li kada veliki covjek, tada ce to biti uglavnom vaša zasluga cijenjeni ucitelju!” Otac je malog Ludviga ispisao iz škole kada je ovom bili tek jedanaest godina. To je bila neizreciva šteta za Betovena koji je kasnije smogao muke nadoknadivao sve što mu je nedostajalo u obrazovanju. Pri tom mu je bilo od velike koristi poznanstvo sa porodicom Breuning kod koje se cesto zadržavao i od koje je mnogo naucio.

Sa sedamnaest godina posjetio je Mocarta u Becu, svirao mu i želio uzimati sate pouke kod njega, ali ga je u tom naumu sprecila vijest o teškoj bolesti majke. Betoven je nježnom ljubavlju prianjao uz nju i ona mu je bila jedina svijetla tacka njegova inace tmurna djetinjstva. Poslije majcine smrti odao se otac raspusnom životu, izgubio zbog toga posao, a briga oko kuce i mlade brace prešla je na malog Ludviga. Muzika kojoj je vec tada služio predanošcu zrelog covjeka i umjetnika, pomogla mu je prebroditi teškoce onog vremena. Kada je 60-godišnji Haydn na putu u London proputovao u Bonn, htio je upoznati i cuti mladog muzicara Betovena o kome se dobar glas vec bio proširio cijelom zemljom. Ohrabren Hajdnovim laskavim priznanjem, Betoven odluci napustiti rodno mjesto Bonn i preseliti se u carski Bec, tada središte kulturnog života Evrope. Nekoliko sedmica nakon što je revolucionarna francuska armija prodrla u krajeve oko Rajne, u mjesecu novembru 1792, preselio se Betoven u Bec gdje je našao drugu, trajnu domovinu.

Kad je navrsio 28 godina pojavili su mu se prvi tragovi bolesti, genijalni je majstor poceo gubiti sluh. Bolest oba uha se postepeno pogorsavala tako da uskoro jedan od najvecih muzicara nije cuo nijedan od onih sazvuka tonova koje je sam stvarao i napisao. Ali je Beethoven bio strpljiv i snosio hrabro svoj teski udes.
Uprkos teskoj neizljecivoj bolesti i gluhoci, stvarao je neumorno i stvorio nevjerovatno mnogo. Plod njegovog rada su: 32 sonate za klavir, 10 sonata za violinu, 5 sonata za violoncelo, 16 gudackih kvarteta, pjesme uz pratnju klavira " Daleko dragoj " , 9 simfonija, opera " Fidelio ", 5 klavirskih orkestara, 1 violinski koncert, mnogo komorno muzickih djela itd.

Beethoven je , za razliku od Mozarta , bio vec i za zivota vrlo cijenjena i uvazena licnost u Becu. Yivio je od bogate pripomoci bogatih mecena, ali je znao povremeno dozivljavati i teze casove. U Becu je stekao toliku popularnost da je primao i onu postu na cijem je omotu bilo oznaceno samo "Beethoven- Bec". Becko opstinsko vijece imenovalo ga je pocasnim gradjaninom.
Jednoga dana, na izmaku zime godine 1827, dok je nad Becom vladala oluja i nevrijeme, umro je Beethoven od vodene bolesti. Njegovom sprovodu prisustvovao je gotovo citav Bec.

KAKO JE STVARAO

" Ja nosim dugo, cesto vrlo dugo, svoje misli u sebi prije no sto sjednem da ih zabiljezim. Pamcenje mi je vjeran drug u radu, i siguran sam da temu, koju sam jednom ucvrstio u pamcenju, necu zaboraviti niti nakon mnogo godina. Ja ne mirujem vec mijenjam, dodajem i izostavljam tako dugo dok mi zamisao ne pripremi oblik jos u samoj glavi. Ja unaprijed cujem tako jasno ono sto zelim muzikom izreci da onda- kada konacno sjednem da predam svoje djelo papiru-vec i ne moram vise mnogo razmisljati o njemu. Obicno radim uporedo nekoliko kompozicija, a nikad mi se nije dogodilo da bih bilo sto zamijenio ili pobrkao. Kad bi me ko upitao otkuda mi ideje dolaze, tada bih morao odgovorti da mi to ni samome nije jasno; one dolijecu odnekud, salijecu me u tako snaznom i tako jasnom obliku da mi se cini kao da ih mogu dohvatiti rukom. Ideje mojih djela nalaze se u prirodi, u sumi , na setnjama, u tisini noci, u jutarnjem svanucu, u raspolozenjima moje duse. One zuje, zvone, zvuce, sume, grme sve dok se konacno ne pretvore u tonove i u sitne note."
(prema vlastitoj izjavi)

BEETHOVEN O SEBI

"Ja cu voditi kormilo sudbine cvrstom rukom i necu dopustiti da zla kob posve podjarmi moje snage.
"Nauka i umjetnost uzdizu vrijednost covjeka."
"Pravi umjetnik nikad nije ohol. On naslucuje bolje od drugih da je tesko gotovo nemoguce doci do gornje granice umjetnickih ostvarenja. Ja smatram najvecom ljudskom vrlinom onu koja cini covjeka boljim. Gdje nadjem dbre ljude nasao sam svoju domovinu."
"Od djetinjstva bila mi je najveca radost i sreca raditi za dobro drugih."
"Radije napisem 10 000 nota nego jedno jedino slovo."

DJED I MAJKA

Beethovenov djed sa oceve strane bio je porijeklom Flamanac, a po zanimanju muzicar.
Napustivsi svoju flamansku domovinu, preselio se u Bonn gdje se zaposlio kao dvorski kapelnik. Mali je Ludwig jako volio svoga djeda i uvijek ga je zadrzao u najnjeznijoj uspomeni. Rado je o njemu pricao i sjecao se kako mu je, drzeci ga na koljenima, pjevao ili pricao lijepe djecije pripovjetke. Sliku je djedovu brizno cuvao i ona je bila jedino sto je iz stana svojih roditelja ponio sa sobom u svoju kasniju domovinu, Austriju-Bec.
I svoju je majku neobicno volio. Ona ga je stitila od prevelike oceve strogosti.
Djetinju ljubav dokazivao bi joj uz ostalo i prilikom proslava njezinog rodjendana.
Uoci toga dana donio bi sa svojim prijateljima zelenila u stan, okitio najprije djedovu sliku, a onda bi isprepleo iznad nekog naslonjaca citav krov od zelenila i cvijeca, te smjestio u uglu sobe notne stalke. Te bi pripreme obavio navece kad je majka vec legla spavati. Kada je u sobi sve bilo spremno za izvodjenje, tada je Ludwig probudio majku. Ona se morala ponovo obuci, sjesti na onaj naslonjac pod cvjetnim ukrasom, a nakon kratke uvodne cestitke poceo je mali koncert. Za proslavu majcinog rodjendanavjezbali su Ludwigovi prijatelji , sve mali djecaci, citave sedmice marljivo svoj muyicki program. Kompozicije za tu prigodu obicno je Ludwig napisao sam. Na zalost nije bilo mnogo tih majcinih lijepo proslavljenih rodjendana. Ona je umrla kad je Beethovenu bilo 17 godina.
Povodom majcine smrti napisao je Ludwig u pismu nekom svom prijatelju:>> O, kako sam jos bio sretan dok sam jos mogao zvati majku majkom. Akoga cu odsad tim slatkim imenom zvati? Zar, one nijeme njoj slicne slike koje me okruzuju? Dok sam ovdje u Bonnu uvijek samo trpim.<<

REVOLUCIONARNI DUH

Dok su umjetnici ranije vecinom bile pokorne sluge plemstva i dvorske gospode, dotle je Beethoven nasuprot njima prezirao titule i nadimke stecene rodjenjem i nasljedstvom.
Poznata je izjava koju je dao odvazno i smjelo knezu Lichnovskom:" Kneze! To sto jeste, postali ste slucajem i rodjenjem, dok je moj polozaj-moja vlastita zasluga. Knezova je bilo i bice ih nadalje; Beethoven je samo jedan!"
Dosljedno takvom naziranju Beethoven se i ne uklanja s puta carici i njenoj dvorskoj pratnji vec trazi da se ovi njemu sklone. Svoja republikanska nacela iznosio je javno i ostro osudjivao reakcionarnu djelatnost kneza Metternicha. Osim toga i nacin kako je Beethoven reagovao na Napoleonovo proglasenje carem odaje jasno njegov odlucni stav.

Napoleonu je naime posvetio svoju III simfoniju u vrijeme kada je u njemu gledao borca i zagovornika prava naroda, a kad se Napoleon proglasio carem, tada je Beethoven u bijsu poderao naslovnu stranu partiture, navodno uz ove rijeci:" Sad ce i on gaziti nogama ljudska prava za ljubav svojoj tastini i postavice se iznad ostalih ljudi, te postati tiranin. Ne! Ne,caru! Ni jednom caru ja necu posvecivati svoja djela!" Umjesto posvete"Napoleonu" ispisao je na omotu partiture "Simfonija Eroica, napisana da uzvelica uspomene na sve heroje".

TESKA BOL

Iz pisma prijatelju dr Wegeleru saznajemo za tesku bol Beethovenova zivota.
" Zivim bijedno. Ne idem u drustvo vec gotovo dvije godine. Ne mogu reci ljudima da sam gluh. Da bar imam koje drugo zvanje, ali ovako uz ovo moje to je uzas...Kad se tiho govori, ne cujem, a kad se vice, tad mi je nesnosno. Ima trenutaka kad se osjecam najbjednijim ljudskim stvorom...<<

Gluhoca medjutim nije bila jedina nedaca Beethovenova zivota. Ceznuo je za zenom i brakom koji nije nikad ostvario. Volio je neizmjerno svog necaka Karla, a ovaj mu je ljubav uzvracao nepaznjom i nehajem. Kad je isti taj necak zbog velikih dugova, u koje je zapao, pokusao samoubistvo, bio je to za Beethovena tezak udarac od kojega se nikad vise nije oporavio.